U nedjelju popodne, dan prije nego će početi deseti po redu Motovun Film Festival, vrijedni su volonteri razvukli crveni tepih preko čitavog glavnog trga. Neupućenim i zlim jezicima koji još od kasnih devedesetih pokušavaju umanjiti važnost ovog Festivala moglo se učiniti da je MFF ove godine promijenio ploču pa crvenim tepihom mami nevažne i izmišljene ličnosti ne bi li one svojim prisustvom doprinijele atmosferi. No, MFF je događaj kojemu sadržaj itekako nadilazi formu, a atmosfera već godinama ne jenjava. Crveni tepih nije postavljen u očekivanju kojekakvih celebertya, već zbog ruskog Crvenog trga. Rusija je, naime, ove godine bila zemlja partnerica Festivala koja se poprilično zahtjevnoj motovunskoj publici predstavila (u za tu priliku otvorenim novim Ruskim kinom) brojnim filmskim uradcima iz slavne kinematografske prošlosti (Rusi slave 100 godina kinematografije).

MFF je ove godine bio slavljeničkog raspoloženja; prošlo je točno deset godina otkako su motovunski prvoborci pokrenuli Festival kao svojevrsnu alternativu Pula film festivalu, a koji se održavao u isto vrijeme kad i MFF, zahvaljujući Antunu Vrdoljaku, tadašnjem povjereniku za film. Dodamo li tome i još par detalja kao što je izostanak hrvatske zastave ponad motovunskih propelera te neizvođenje himne prije prve projekcije, kao i neoprostiv gard motovunskih filmaša koji su na Festival doveli poznate srpske redatelje, bilo je jasno da će MFF na sebe baciti karmu državnog neprijatelja broj jedan. Smješten u Istri koja ja oduvijek pomalo odudarala od klasičnog hrvatstva, Motovun, grad na sjecištu zemljinih energetskih meridijana – Zmajevih brazdi – savršeno je mjesto za alternativni filmski festival kojeg novinari diljem svijeta opisuju kao „Filmski Woodstoock s jednakim brojem blatnih kampera i mirišljavih dama ujedinjenih pred filmskim platnom i zvjezdanim nebom“.

Čarlston za Motovun

Sve navedeno, kao i vrhunski filmski program čine poseban festivalski ugođaj koji ni ove godine nije izostao, iako je na jubilarnom desetom okupljanju na Brdu filmova, po mišljenju filmofila i kritičara, bilo nešto manje vrhunskih filmova nego prijašnjih godina. Film o kojem se najviše pričalo i prije Festivala bio je 'Čarlston za Ognjenku', srpskog redatelja Uroša Stojanovića. Riječ je o najskupljem srpskom filmu koji je producente koštao za balkanske prilike nevjerojatnih pet milijuna eura. Prepun primamljivih efekata, film koji početnom naracijom i okruženjem u prvih mah podsjeća na prošlogodišnjeg favorita 'Panov labirint', s vremenom gubi elemente u priči pa ostaju tek efekti, nedostatni da pokriju očit nedostatak radnje. Ipak, film je zadovoljio publiku, a kako je bio van konkurencije, nije osvojio niti jednu nagradu.

One su ove godine pripale filmovima za koje se to nije očekivalo i koji nisu tipični motovunski filmovi. Propeler Motovuna, glavnu motovunsku nagradu, dobio je film 'Tiho svjetlo' redatelja Carlosa Reygadasa. Žiri u sastavu Milene Župančić, Pawela Pawlikowskog te Pavla Levia svoju je odluku potkrijepio tvrdnjom da je film „izuzetno ostvarenje koje se odlikuje krajnje originalnim vizualnim i narativnim izrazom o poetskom, potresnom ostvarenju koje, baveći se pitanjem ljubavi, govori o duhovnom aspektu naših života“. Nagradu Od A do A dobio je film 'Revanš', Austrijskog redatelja Götza Spielmanna. Revanš je bio tek osrednje ostvarenje koje nije izazvalo burnije reakcije, film za koji se nije očekivalo da će dobiti ikakvu nagradu. Umjesto njega, tvrde neki filmski kritičari, tu je nagradu trebao dobiti film 'Boogie', rumunjskog redatelja Radua Munteana.

Nagradu publike, tradicionalno najcjenjeniju motovunsku nagradu, dobio je domaći režiser Zrinko Ogresta za film 'Iza stakla' što je također došlo kao iznenađenje, no valja uzeti u obzir da je motovunska publika uvijek sklona favoriziranju domaćih filmova pa je tako i prošle godine nagradu publike osvojio film 'Pjevajte nešto ljubavno'. Zrinko Ogresta prvi je put ove godine bio u Motovunu i prvi se put, drhtavim glasom, obratio motovunskoj publici. Amnesty International tradicionalno dodjeljuje nagradu za film koji promiče ljudska prava, a ove godine žiri – čiji je član bio i napadnuti novinar Jutarnjeg lista Dušan Miljuš – je odlučio nagraditi slovenski uradak Esterllita, redatelja Metoda Peveca.

Od ostalih nagrada tu su filmovi 'Između dva zida', njemačke redateljice Ane Felicie Scutelnicu, pobjednik u kategoriji Motovun Online te nagrada Fipresci za film 'Slijepe ljubavi' slovačkog redatelja Juraja Lehotskyog. Nagradu za 50 godina uspješnog rada u filmskoj industriji otišla je u ruke Mie Oremović, a ovogodišnja novost je uvođenje nove nagrade – Motovun Maverick Award – za „izuzetne zasluge u promicanju granica dozvoljenog i pristojnog u filmu, za tvrdoglavost i samosvojnost, za ljubav prema igri i nepredvidljivost, za upornost i iznad svega briljantno režijsko umijeće.“ Prvog Mavericka dobio je poznati redatelj Ken Russell, filmska zvijezda ovogodišnjeg Festivala.

Interaktivni film

Novost na ovogodišnjem Festivalu bili su interaktivni filmovi, bilo da je riječ o filmovima koji se zaustavljaju nakon svake scene pa čekaju pravorijek publike o nastavku poput filma Kinoautomat: čovjek i njegov dom, češkog redatelja Raduza Cincera ili pak filmovi poput Poliestera, američkog redatelja Johna Watersa za čije je gledanje publika dobila mirisne Odorame s desetak različitih mirisa koje su gledatelji u određenom trenutku filma trebali omirisati. Unatoč neobičnosti tih filmskih 2.0 uradaka i načina na koji ih publika gleda, najviše se, ipak, pričalo o ruskim filmovima.

Predstavnici ruske kinematografije pobrinuli su se da upotpune festivalski ugođaj pa su sa sobom donijeli i svoj najpoznatiji alkoholni proizvod – votku – no ista se teško mogla nositi s poznatim istarskim delicijama kao što su medenica, biska te vrhunska vina. Zamjerka organizatorima svakako ide na postavljanje zaštitara na ulaske u grad koji su branili motovunskoj publici, posebice kamperima, siromašnim studentima, da sa sobom u plastičnim bocama unose nabrojana pića već su isti, ako su željeli začiniti provod, morali kupovati precijenjenu Favorit pivu na štandovima. No, dovitljivost motovunske publike ne treba podcjenjivati pa su ženske torbice mahom bile ispunjene bocama s medenicom i biskom. Pohvala organizatorima, s druge strane, ide zbog Trojan kondoma koji su se u ogromnim količinama dijelili filmskoj publici, posebice kamperima potičući ih na dobro raspoloženje.

Istog u kampu nije manjkalo. Drugu godinu za redom vrijedi pravilo da se uz prijavu u kamp moraju kupiti i bonovi za ulaznice u vrijednosti od 100 kuna, odnosno pet filmskih projekcija. Taj se potez pokazao odličnim jer je većina kampera bila motiviranija za odlazak na brdo i gledanje filmova, pa su uz sav spomenuti alkohol i uporabu Trojanaca kamperi odvojili i vrijeme za kulturno uzdizanje, izbijajući zlim jezicima argumente o „feštanju i raspašoju bez obaziranja na filmove“ iz ruku.

Od ostalih događanja valja istaknuti i glazbene koncerte. Prvu su večer energičnim nastpom otvorili popularni istarski bend Gustafi. U srijedu je TBF doslovce rasturio terasu hotela Kaštel pa se  omamljena motovunska publika dobrih sat vremena njihala i plesala na poznate stihove splitskih repera. Virtuozi iz Jakutije mali su gudački genijalci koji su održali vrhunsku svirku, a ništa lošiji nisu bili tri Stephana (direktori uglednih svjetskih festivala) iz Festival banda kao ni DJ ekipa pod nazivom Russen Disko koja je „Kod Klaudija“ svako večer poslije pola dva tjerala motovunaše u suludi, energični ples.

Desetoj obljetnici festivala kojemu brojni argumenti poput odličnih filmova, fenomenalne atmosfere, oduševljenih novinara, redatelja i ostalih filmaša, te presretne publike koja u pet dana uspije pogledati kvalitetne filmove, daleko od bljutavih holivudskih blockbustera, uglavnom se ne može ništa zamjeriti. Ove godine im je sve išlo u prilog, čak i vrijeme koje nije prečesto zalijevalo utvrdu Velog Jože i koje je bilo baš po mjeri jednog festivala; toplo, uz ugodan povjetarac, dušu dalo za pet dana psihičkog odmora uz odlične filmove i nabrijane tulume. (Nebojša Grbačić)