"Sonet nije bio protiv sovjetske vlasti, govorio je o ljudskoj pobuni, pobuni umjetnika protiv svake vlasti. Nije bio antisovjetski; no stvar je u tome da su svi oni bili ludi, cijela ta naša jebena sovjetska vlast, svi ti komunisti – svi su oni mislili da je sve što prekorači stanovitu granicu upereno protiv njih". Gusinski

"Problem je kao i uvijek isti, kako se uključiti u opću pljačku."
Šoljan, "Drugi ljudi na mjesecu"

Jurij Lužkov i Vladimir Gusinski, budući vladar Moskve i njegov "građevinski" prijatelj, posjetili su 1988. godine New York, gdje su ih, između ostalog, odveli i u jednu trgovinu slatkišima. Gotovo u isti glas obojica su izgovorila da odmah žele vidjeti ostale takve trgovine jer su vjerovali da su Ameri ovu izgradili samo za njih i da je u pitanju lažna trgovina! Ovo je samo jedna od stotine priča i pričica koji se protežu na 550 stranica knjige "Oligarsi – bogatstvo i moć u novoj Rusiji", koja otkriva kako je nekolicina odabranih ušla među najbogatije ljude svijeta. No prije negoli nas uopće krene upoznavati s najvećom "pljačkom" na svijetu, Hoffman čitatelja upoznaje s ranijim životima svih tih likova.

Tako je Boris Berezovski, koji je u Engleskoj dobio politički azil i promijenio ime u Platon Elenin, djelovao na jednom od bezbroj instituta na kojem je tri godine radio na teoremu koji je kasnije obranio u disertaciji, nakon čega mu je prijatelj ukazao na grešku, koju je onda ovaj naredne dvije ispravljao. Njegovi kolege matematičari, premda okruženi očitim neuspjesima sovjetskog socijalizma, godinama su radili na modelima tržišne ekonomije – što je bilo dopušteno jer su posrijedi bili modeli. Spomenuti je Gusinski pak vozio "neslužbeni" taksi, režirao predstave, švercao traperice i audiokasete.

Kasnije je za male pare kupio prva tri koluta bakra, počeo proizvoditi narukvice, pa ih je ubrzo u svojoj maloj manufakturi proizvodio 51.840 dnevno, a svaki je dan zarađivao 259.200 rubalja, što je bilo pet puta više od uobičajene mjesečne plaće doktora znanosti na prestižnom sveučilištu.

Коммунистический Союз Молодежи

Aleksander Smolenski prvi je poduzetnički duh pokazao tiskanjem Biblije, koja je na crnom tržištu stajala 50 rubalja, a koju je tiskao u državnoj štampariji u kojoj je bio zaposlen, a kasnije je, naravno, preprodavao. Jurij Lužkov počeo je "na liniji" kao direktor projektnog biroa u Ministarstvu kemijske industrije, a Anatolij Čubajs, čovjek koji je proveo privatizaciju, još je u listopadu 1979. zaključio da u socijalističkoj ekonomiji razne skupine zastupaju svoje interese, a kasnije, u vrijeme Gorbačova, da je Sovjetska ekonomija osuđena na propast ako se ne dogode temeljite promjene.

Mihail Hodorkovski, koji se na svjetskoj listi najbogatijih nalazi na 16. mjestu i koji je trenutačno u zatvoru, sredinom osamdesetih godina u Komsomolu (Savezu komunističke omladine) skupljao je članarine, držao "kafić" i vrlo rano pokazivao smisao za poduzetništvo. Prema riječima autora, knjiga je to o šest ljudi koji su pomogli Rusiji u jednom od najgrandioznijih i najnapornijih eksperimenata: u preobrazbi goleme zemlje, stiješnjene u škripcu propalog socijalizma, u ekonomiju slobodnog tržišnog kapitalizma. Putem su stavili i koju rublju u džep i do kraja devedesetih stekli golemu političku moć ili krupno bogatstvo, a u najvećoj mjeri - oboje.

Nije pljačka nego privatizacija

Naravno da je sve uglavnom bilo po zakonu. I nisu ova šestorica jedini omastili brk niti su svi negativci. Kada je Čubajs krenuo u provođenje privatizacije, ustanovio je da netko drugi grabi sa stola. Imovinu su otimali, krali i lakomo proždirali direktori tvornica i pripadnici partijske elite koji su iskorištavali kaos u državi. Nakon toga je napravio sve da se "riješi" socijalističke ostavštine, želio je pod svaku cijenu privatizaciju provesti kako ne bi postojala ni najmanja šansa da se "centralna planska ekonomija" ponovi. I iz tih razloga dosta je jakih kompanija otišlo u ruke tajkunima - jer nitko, a naročito Čubajs, nije želio povratak komunizma.

Berezovski je, s druge strane, tražio rupe u zakonu i uvelike ih iskorištavao. S Avtovazom (tvornica automobila) i njezinim direktorom Kadanikovim postigao je sporazum koji će višestruko umnožiti njegov kapital i time ga izdići do statusa jednog od najbogatijih ruskih građana. Umjesto malih komisionih prodaja stotinu ili dvjesto vozila, Berezovski je uvjerio tvornicu da mu povjeri na konsignaciju golemu flotu automobila – desetke tisuća njih. Trik se krio u tome što je Berezovski automobile Avtovazu trebao platiti u rubljama, a hiperinflacija je bila odmah iza ugla. To je značilo da će automobile platiti puno manje nego što su stajali u vrijeme kad ih je preuzeo. Gusinski je također, u suradnji s Lužkovim, grabio naprijed.

Osiguravala ga je privatna vojska od tisuću vojnika. Kasnije je izjavio: "To nije tajna, plaćao sam mito. Živjeti u Rusiji, živjeti u Sovjetskom Savezu, a ne plaćati mito bilo je apsurdno". I iza svakoga je stajala visoka politika. "Svi pothvati poduzimani u to doba uspijevali su samo ako su bili sponzorirani ili su imali jake veze s ljudima na visokim položajima", priznao je Hodorkovski. Premda su njih šestorica u centru priče, još je čitav niz sporednih likova, od kojih je svakako najzanimljiviji Sergej Mavrodi, koji je organizirao rusku Ponzijevu piramidalnu shemu, u kojoj se novac kasnijih investitora uplaćuje ranijim investitorima, a na koju je nasjelo između gotovo desetak milijuna ljudi; sama prijevara težila je oko 1,5 milijarda dolara! Mavrodi je osuđen na 4,5 godine i sredinom protekle je napustio zatvor. Uz njega, tu je slična ekipa koja je iskorištavala sve pogodnosti tek pridošlog kapitalizma – grabilo se nemilice, a ova knjiga otkriva ne samo kako, već ponekad i zašto. Iako je u nas objavljena 2005. godine (original je izašao 2003.) te premda se život nekih tajkuna potpuno promijenio, zavrjeđuje pozornost jer nalikuje na kakav visokoproducirani hollywoodski triler. Ili akcijsku komediju.

Gdje su, što rade

Mihail Hodorkovski
Osuđen na deset godina zatvora zbog prijevare i izbjegavanja plaćanja poreza

Boris Berezovski
Živi u Izraelu. Godine 2001. u Engleskoj dobio politički azil, gdje je ime promijenio u Platon Elenin

Vladimir Gusinski
I Gusinskog su 2003. godine uhitili, ali je ubrzo pušten, nakon američkog pritiska. Danas ima izraelsko i španjolsko državljanstvo; dio godine živi u Španjolskoj, dio u Izraelu

Jurij Lužkov
Nakon što je Putin pobijedio, manje se bavi politikom, iako je još aktivan u stranci Ujedinjena Rusija, koja podržava Putina

Anatolij Čubajs
Običan narod ga i dalje ne voli jer je prodao Rusiju, a poslovnjaci ga poštuju. Godine 2005. preživio je atentat i nikada nije optužen za primanje mita, unatoč optužbama. Danas je jedan od čelnika energetske kompanije UES
(Borja, Plan B 5)