Od dvadesetih godina prošloga stoljeća naovamo postoji niz pisaca koje će jedni književni teoretičari mirne duše svrstati u žanr znanstvene fantastike, dok će se drugi nogama i rukama boriti da se takva kategorizacija izbjegne. U nekim će se slučajevima "premještanje" u žanrovsku ladicu dogoditi mirnim i staloženim putem, dok će u drugima čak i sami pisci dići omanju pobunu zbog toga. Riječ je, recimo, o piscima poput Aldousa Huxleyja, Georgea Orwella i Anthonyja Burgessa, čija djela "Vrli novi svijet", "Tisuću devetsto osamdeset i četvrta" i "Paklena naranča", SF fanovi, ali i šira publika, prihvaćaju kao klasike – ne samo znanstveno-fantastične već i svjetske književnosti. Ili, primjerice, imena poput Kurta Vonneguta, Margaret Atwood, Doris Lessing i Michela Houellebecqa, čije će koketiranje sa znanstveno-fantastičnim žanrom katkada izazivati kontroverze.

Pogleda li se objektivno, spomenuti autori uistinu nisu znanstveno-fantastični pisci, iako jesu koristili pojedine tehnike i trope znanstvene fantastike kako bi publici prenijeli ono što žele reći. Michael Drout, profesor SF i fantasy književnosti na američkom fakultetu Wheaton, naziva pisce iz ove kategorije satiričarima, jer doista katkad satiriziraju svijet oko sebe, koristeći pretjerane, čak ekstremne ekstrapolacije sadašnjosti, kako bi iz sasvim druge perspektive dali kritiku društva, politike ili religije.

Oni pomoću znanstvene fantastike sagledavaju čovječanstvo u novome svjetlu, kaže Drout, preispituju suvremene događaje i više ih zanima komentiranje društvenih kretanja nego doprinos žanru znanstvene fantastike. Oni se, uglavnom, ne žele zamarati žanrovskim i izvanžanrovskim granicama i ograničenjima, jer njihov je posao književnost, a ne književna teorija. Pa ipak, pojedinci će vrlo glasno progovarati protiv znanstvene fantastike, dok će je drugi čak i zagovarati.

Canopus in Argos

Britanska spisateljica Doris Lessing, ovogodišnja laureatkinja Nobelove nagrade za književnost, bila je već etablirana i nagrađivana književnica kad je u svojoj šezdesetoj godini života iznenada uplivala u znanstveno-fantastične vode. Pet romana – "Shikasta", "The Marriages Between Zones Three, Four and Five", "The Sirian Experiments", "The Making of the Representative for Planet 8" i "The Sentimental Agents in the Volyen Empire", objavljenih između 1979. i 1983. godine i objedinjenih pod zajedničkim nazivom "Canopus in Argos" – govore iz različitih perspektiva o pokušajima napredne civilizacije da nametne evoluciju slabije razvijenim društvima.

Za autoricu koja je odrasla u današnjem Zimbabveu, koja je svjedočila surovoj stvarnosti afričkog kontinenta i aktivno se borila protiv apartheida, te kroz čija se djela neprestano provlače razmišljanja o rasi i odnosu između kolonista i njihovih podčinjenih, zbilja nije teško pretpostaviti što je svojim SF opusom "spisateljica željela reći". Pa ipak, kritika ju je dočekala na nož, a čak su je se odricali i neki njezini zagriženi obožavatelji.

Kritizirali su njezino bavljenje trivijalnim žanrom, "bježanje" u tamo neke izmišljene svjetove, ne shvaćajući što im je željela poručiti. Ona se sama pak nikada nije sramila znanstvene fantastike, te je čak izjavila da kritičari jednostavno ne shvaćaju kako "znanstvena fantastika predstavlja najbolji oblik socijalne fikcije suvremenog doba" i da joj nije jasno zašto se pisce osuđuje kad rade ono što po definiciji trebaju raditi: koriste vlastitu maštu. "Mi izmišljamo stvari", zaključuje Lessing ono što bi svima trebalo biti očito. Ona i dandanas – kao autorica koja je osvojila "sve što se da osvojiti" od književnih nagrada i priznanja – stoji iza svojih riječi, te kao svoja najznačajnija djela uvijek navodi svoje SF romane.

Kraj čovječanstva

Kontroverzni francuski pisac Michel Houellebecq, koji je podigao podosta prašine i kod nas, također nema problema sa znanstvenom fantastikom. Otkrio ju je još kao tinejdžer, a posebno ga je opčinio majstor horora i tzv. weird fikcije – američki pisac H. P. Lovecraft – o kojem je, čak, napisao i knjigu: "H. P. Lovecraft – protiv svijeta, protiv života". Danas znanstvenu fantastiku smatra "inteligentnom, ali siromašnom"; kaže da "jednom kad asimiliraš ideje, ne želiš joj se više vraćati", premda obilato poseže u nju kako bi ispričao svoju priču. Kao pisca zanima ga "biološka sudbina čovječanstva, borba protiv starenja" te "razvoj inteligencije kroz međupovezanost sa strojevima".

Njegov roman "Mogućnost otoka" govori o kraju čovječanstva, koji nasljeđuju klonovi, a o genetskoj manipulaciji i kloniranju, koje zamjenjuje prirodno začeće, progovara i u "Elementarnim česticama". Međutim, njegova kontroverza zapravo ne izvire iz žanra kojim se služi, već iz pojedinih stavova koji su mu priskrbili reputaciju mizantropa, mizogina i islamofoba. Za njega je "život pogreška, a Bog ne postoji", dok mu je znanost potrebna kako bi potvrdila njegova razmišljanja. Na posljetku, sve što želi je – rasplakati čitatelja.

Kanadska spisateljica Margaret Atwood doživjela je – i još uvijek doživljava – mnoge kritike na svoj račun, no ne od strane tvrdoglavih antižanrovski nastrojenih književnih kritičara, već od strane ljubitelja SF-a. Ona je, naime, spisateljica koja uporno tvrdi da ne piše znanstvenu fantastiku, premda je njezino najpoznatije djelo "Sluškinjina priča" distopijski roman o budućem totalitarnom društvu u kojem su žene potpuno podčinjene muškarcima, a noviji roman "Gazela i kosac" bavi se genetskim inženjeringom. Po njoj je znanstvena fantastika žanr o "Marsijancima, svemirskim putovanjima na druge planete i takvim stvarima", čime se ona ne bavi.
Znanstvena se fantastika bavi čudovištima i svemirskim brodovima, dok je ono što ona piše "spekulativna fikcija" koja se ne bavi stvarima koje još nisu izmišljene i koja bi se "doista mogla ostvariti". Niti ne sluteći, Atwoodica je dala "vrlo uvjerljivu definiciju znanstvene fantastike", kako kaže Tomislav Šakić u jednom od uvodnih tekstova antologije hrvatske znanstveno-fantastične novele "Ad astra", jer znanstvena fantastika govori upravo o stvarima koje bi se mogle dogoditi.

Njezine su izjave ili posljedica neznanja (moguće) ili literarnog snobizma (vrlo moguće) koji proizlazi ili iz intelektualnih ili marketinških (najvjerojatnije) pobuda. Michael Drout će se složiti s Atwoodicom i priznati joj da je ona doista mainstream autor, ali ona vrsta mainstream autora koji će se okušati u znanstvenoj fantastici, uopće ne shvaćajući žanr (niti ga se trudeći shvatiti) i čije je pisanje mnogo lošije od pisanja žanrovskih autora koji prijeđu na drugu stranu, u mainstream.

Puna ladica pisaca

I na posljetku, Kurt Vonnegut, koji je izjavio da više ne želi "zauzimati" ladicu na kojoj piše znanstvena fantastika, pogotovo stoga što je mnogi ozbiljni kritičari "redovito zamjenjuju za pisoar", američki je pisac koji je u svojim djelima (najpoznatija su "Klaonica 5" i "Kolijevka za macu") koristio puno satire, crne komedije i znanstvene fantastike, i kojega podjednako prisvajaju i mainstream kritika i teoretičari žanra.

Njegov prvi roman, "Player Piano" iz 1952., distopijska je priča o radnicima u tvornicama koje su uvelike zamijenili strojevi. Vonnegut je rekao da je tek nakon što je roman objavio - saznao da je on SF pisac. On je, naime, pisao o stvarima koje "nije mogao ne vidjeti i ne čuti" u stvarnome životu, u stvarnoj tvornici i stvarnome gradu, što ga je na kraju dovelo u zloglasnu ladicu. Čini se da se u tu ladicu, kaže Vonnegut, dolazi tako da se "primijeti tehnologija", što je očito, ako se kritičare pita, neprimjereno autoru koji drži do svog ugleda.

No, Vonnegut ne štedi ni same autore znanstvene fantastike, kao ni urednike SF časopisa, sastavljače antologija i SF izdavače (koji objavljuju sve što im dođe pod ruku, koliko god loše bilo i koje smatra odgovornima što znanstvena fantastika opstaje kao odijeljeni žanr): "Oni su loža. Da toliko ne uživaju u vlastitom društvu, ne bi postojala kategorija znanstvene fantastike" i predviđa: "Njihova će se loža raspasti. Kao što se događa sa svim ložama, prije ili kasnije." Bio je uvjeren da će u budućnosti ipak sve više mainstream pisaca uvrštavati tehnologiju u svoje priče, priskrbljujući joj tako dugo očekivano priznanje. (Irena Rašeta, Plan B 4)